Hrvatska protiv droge - droga.hr

Ukidanje metadonske terapije

Inicirani eskalacijom zlouporabe cannabisa i plesnih droga, činjenicom da svakim danom imamo više ovisnika o drogama - a nadasve opasnošću za budućnost Hrvatske zbog erozije intelektualnog i mentalnog potencijala mladog naraštaja, dostavljamo Vam Poticaj za izmjenu i dopunu dijela Nacionalne strategije suzbijanja ovisnosti.

Poticaj se odnosi na:

1.) Odvajanje primarne prevencije zdravih naraštaja mladih - od tretmana ovisnika

2.) Ukidanje metadonske terapije (supstitucijske detoksikacije opijatskih ovisnika)

O b r a z l o ž e n j e Ad. 1.)

Suzbijanje zlouporabe droga nije samo briga o ovisnicima.

U javnosti, u tisku, na TV, pa i na radnim sastancima organiziranim po Uredu za suzbijanje zlouporabe opojnih droga, preko 90 % vremena vode se diskusije o ovisničkim problemima - manje od 10 % o primarnoj prevenciji zdravog naraštaja mladih.

Konkretno, pri traženju podataka od nevladinog sektora za potrebe Izrade izviješća o provedbi Nacionalne strategije za 2003. godinu - od 6 postavljenih pitanja - samo jedno (6.) pitanje tek djelomično odnosi se i na primarnu prevenciju.

Ostalih 5 pitanja odnose se isključivo na ovisnike. Ovaj model, nažalost, matrica je ponašanja svih subjekata u domenu suzbijanja zlouporabe droga.

Zaštitu zdravih naraštaja hrvatske mladeži od narastajućeg trenda zlouporabe droga Nacionalna strategija nedovoljno eksplicira.

Intenziviranje primarne prevencije u školama - i odvajanje od prevencije i tretmana ovisnika, velika je potreba u Hrvatskoj. Nesrazmjer velikih ulaganja u tretmane ovisnika u odnosu na minornu brigu o prevenciji mladih "neovisnika" godinama je prisutan u Hrvatskoj.

Ovakav stav ukazuje na nepoznavanje refleksija zlouporabe droga na širu zajednicu, i usmjerava pozornost samo i isključivo na grupaciju ovisnika. Zato treba što prije, na svim nivoima ukazati na neophodno razlučivanje korpusa hrvatske mladeži na dvije grupacije;

a.) na usku, ograničenu, skupinu ovisnika (bolesnici)

b.) na kompletan zdravi naraštaj hrvatske mladeži.

Ove dvije grupacije dijametralno su suprotne u valorizaciji vrijednosti za napredak svake države, pa tako i naše.

Zdravi, školovani, disciplinirani i ambiciozni mladi ljudi temelj su svakog uspjeha i perspektive boljitka u zajednici.

Nasuprot tomu, ovisnici su bolesnici, odvojena grupacija neintegrirana u zajednicu, takoreći doživotno na teretu države i svakog građanina.

Zbog toga apsurdno je, ali evidentno da naša država znatno više brige pokazuje za ovisnike nego za kompletnu zdravu mladež Hrvatske od koje zavisi budući napredak. Daleko više sredstava i pozornosti ulaže se na liječenje ovisnika - nego na edukaciju prevencije učenika osnovnih i srednjih škola.

U odnosu na golema sredstva koja se troše za skupu logistiku (veliki stručni zdravstveni i administrativni aparat, elaborati, programi i metadonska terapija!) za ovisnike - sredstva koja se izdvajaju za primarnu prevenciju mladih, zanemariva su! Briga za zdravi mladi naraštaj, prepuštena je stihiji.

U neorganiziranim i jalovim diskusijama o prevenciji sukobljavaju se više interesi - nego konstruktivna mišljenja. Pri tome daleko najzastupljeniji, liječnički lobi, preferira liječenje ovisnika, pa su i elaborati, studije, projekti i programi namijenjeni poglavito grupaciji ovisnika.

Organizirana edukacija o drogama i posljedicama zlouporabe, i konkretni program s određenim parametrima - ne postoji!. Zato je neophodno ponoviti da je za budućnost Hrvatske daleko važnija briga o velikoj skupini zdrave hrvatske mladeži - nego briga o ovisnicima.

Ad. a.) Neosporno je da su ovisnici skupina bolesnih osoba kojima je potrebna medicinska i socijalna skrb. Heroinskih ovisnika u Hrvatskoj službeno je evidentirano oko 16 tisuća, no realno ih je više od 30 tisuća.

Oni su odvojena cjelina koja vegetira izvan margina zbivanja. Za njih ne postoji ništa drugo osim stalne brige o nabavci droge i sredstava za kupovinu droge (15 do 50 eura dnevno).

Zato se ova izolirana grupacija lako identificira i sama isključuje iz tkiva opće zajednice. Heroinski ovisnik svaki dan, najmanje jednom, a kasnije i više puta mora uzeti dozu heroina, jer u protivnom pada u apstinencijsku krizu. Tijelo šalje signale bola u zglobove, mišiće, stomak..., ako mu se uskrati heroin na koji je naviklo.

Perspektiva svakog ovisnika je kratak (prosječni vijek narkomana je 35 godina - ili prije!) i potpuno razoren život. Život narkomana uključuje niske higijenske standarde, lošu prehranu i urušeno zdravlje (razorena jetra, pluća, hepatitis, sida, ožiljci, potkožne gnojne rane od fiksanja truli zubi i dr…). Činjenica je da su ovisnici stalni počinitelji kaznenih djela zbog svakodnevnog prometa drogom u 100% slučajeva, i u nešto manjem postotku ostalih kriminalnih djela. Stari ovisnik (a, to su kasne dvadesete ili rane tridesete godine života) za sobom ima samo izgubljene godine kaotičnog drogiranja i ništa više.

Ukoliko se ne dogodi overdose (smrt od predoziranja), nakon 10 do 15 godina drogiranja ovisnik zbog fizičkih oštećenja i potpunog psihičkog rastroja, najčešće pokušava prestati. No, vrlo mali broj ovisnika uspijeva riješiti se droge. Ako ponovno ne recidiviraju, najčešće ostaju na socijalnoj skrbi, jer ne znaju raditi, nemaju zanimanja ni radnih navika.

O toj skupini bolesnih ljudi mora se brinuti država i naša se država zaista i brine o njima. Postoje Centri za suzbijanje ovisnosti i zdravstvene ustanove sa stručnim osobljem diljem Hrvatske u kojima ovisnici dobivaju pomoć. O njima brine i veliki broj nevladinih udruga, te organizirane komune. A, ukoliko žele mogu se drogirati cijeli život metadonom (metadonska terapija!) koji im država besplatno daje.

Iz svega slijedi da je skupina ovisnika zatvorena cjelina bolesnika koja našu državu opterećuje znatnim troškovima. Treba uzeti u obzir i to, da to jesu bolesnici, ali bolesnici koji su sami sebi, svojom voljom i neodgovornošću, učinili da budu bolesnici i da svojim najbližim i cijeloj zajednici čine samo štetu.

Međutim ulaganja države u ovu grupaciju enormno su golema i nesrazmjerna u odnosu na ono što država ulaže za prevenciju zdrave mladeži.

Ad. b.) O drugoj grupaciji, o kompletnom, zdravom naraštaju hrvatske mladeži država ne vodi dovoljnu brigu. To su djevojke i mladići koji nisu probali droge, ili oni koji ih samo povremeno koriste.

Taj naraštaj perspektiva je i budućnost Hrvatske.

Vezano uz problem našeg nataliteta, opasnost od zlouporabe droga potencira se zbog zajedničkog i interaktivnog djelovanja, te postaje pogubna za Hrvatsku. Uz opadanje broja mladih građana naše države, sve snažnije djelovanje narko marketinga proizvodi nesagledive štete na najširem planu. Tržište drogama prošireno je iz gradova u manja naselja, pa i u zabačene dijelove zemlje i na otoke.

Pad cijena droga, posebice plesnih, rezultat je velike ponude i potražnje. Slijedi zaključak da postotak zdrave mladeži koja ne zloupotrebljava droge strmoglavo pada. Refleksije su dugoročne zbog posljedica u odrastanju mladih uz drogu i zbog porasta broja ovisnika. Relativno malobrojni naraštaj današnjih učenika osnovnih i srednjih škola, na kojem leži odgovornost budućeg razvoja Hrvatske, nedovoljno je zaštićena zbog nesposobnosti državnih mehanizama zaduženih za zaštitu.

Programi su inertni, nekonkretni, stvarani od nekompetentnih ekipa (nisu uključeni razni profili stručnjaka) i politizirani. U školama se ne čini, takoreći ništa u svezi edukacije iz područja droga. Akt od 2003. godine pod imenom Prijedlog aktivnosti školskih preventivnih programa i Ministarstva prosvjete i športa, te nacrt akcijskog plana suzbijanja zlouporabe droga za 2004. godinu - sadržavaju pozitivne smjernice, ali nekonkretne (za neka druga pokoljenja). "Droga" se događa danas!, na ulicama pokraj nas - i nema vremena za teoretske postavke predaleke budućnosti.

Formulacije (iz ovih akata!) kao što su: "izraditi kvalitetnije aktivnosti izobrazbe… razraditi aktivnosti poboljšanja kvalitete života učenika…unaprijediti rad vrtićnih/školskih povjerenstava i dr." - politički su pristup problemu na duge staze, a ne praktički potreban, promptan.

Propisivanje povjerenstava za suzbijanje ovisnosti i agresije po školama, promašaj je zbog pasivnosti školskih struktura kojima je to novi "nametnuti i neplaćeni" posao. Vrlo površne akcije koje se sastoje od organizacije, najčešće jednog ili najviše dva predavanja o drogama učiteljima na učiteljskom vijeću (nastavničkom) tijekom školske godine - nedostatne su! Nedovoljno, zapravo nikakvo znanje, ne omogućava razrednicima da održe programom (također nedostatnim!) propisane satove o ovisnosti.

Propisani dio nastave o drogama (u sklopu predmeta; priroda, biologija, TZK, kemija i dr.) također je nedostatan, i zapravo je samo teoretsko pokriće preslabe edukacije. Ispitivanja su pokazala da u 80 % slučajeva učitelji/profesori ne znaju od čega se sastoji joint, ni kako izgledaju tablete ecstasyja. Rezultat je porazan za najširi plan mladeži, za one koji ne konzumiraju droge ili ih eventualno povremeno upotrebljavaju. Informacije o drogama učenici dobivaju s druge strane, od dilera i od ovisnika.

Oni dobivaju iskrivljenu sliku o drogama, saznaju kako droge izgledaju i kolika im je cijena na tržištu, ali ne saznaju što im droge donose. Informacije koje im serviraju dileri lako je zamisliti; droga je "fantastična, divna, in!, cool, posljedice su zanemarive, zapravo posljedica i nema!"

Alarmantno neznanje o zlouporabi droga (osim o duhanu i alkoholu) roditelja također je rezultat propusta državnih mehanizama i zanemarivanja prevencije. Ispitivanja su pokazala da roditelji današnjih učenika osnovnih i srednjih škola o drogama još manje znaju nego učitelji. Ne znaju ni to da u svakoj apoteci mogu kupiti jednostavne i jeftine testere za otkrivanje konzumacije droga kod svoje djece. Dom i škola izvorna su mjesta gdje djeca moraju (ne:"trebali bi!") dobiti potrebno znanje o pogubnim posljedicama konzumiranja droga.

Odgovornost školskih ravnatelja, pedagoga, psihologa u borbi protiv ovisnosti u dijelu temeljne edukacije, čak je i veća nego roditeljska. Moralna im je obveza (jer samo oni to mogu!) da roditelje imperativno obvežu na to da steknu barem najosnovnije pojmove o opasnostima koje donosi droga u porodici i u državnoj zajednici.

Zašto je to tako?

Odgovori se mogu potražiti u sferama neznanja, indolenciji države i u bježanju od stvarnosti. Na razinama roditelja i učitelja najčešće je to neznanje i bježanje od stvarnosti. Zbog najelementarnijeg neznanja o drogama i drogiranju, roditelji i učitelji/profesori sustavno izbjegavaju bavljenje ovom temom.

Roditelji sistemom "glavu u pijesak" bježe od stvarnosti.

Na kraju ove elaboracije o prevenciji/edukaciji zdravog dijela naraštaja mladih treba istaknuti da se po spomenutim aktima iz 2003. godine, u praktičnom smislu još ništa nije učinilo! Brigu o edukaciji mladih dobrim dijelom preuzima nevladin sektor, volonteri i udruge što je pohvalno, ali nedovoljno stručno programirano, neorganizirano i nedostatno.

Za budućnost Hrvatske i za njen privredni i svaki napredak - ovakva indolencija države pogubna je. Postotak visoke stručne spreme u Hrvatskoj skromnih je 7% (u razvijenim zemljama 25% do 30%). S eskalacijom tržišta droga, posebice zlouporabom marihuane i ecstasyja, i s takoreći nikakvom prevencijom, teško ćemo podignuti postotak stručnosti i približiti se svojim uzorima.

Poznato je da osim fizičkih oštećenja, te teenagerske droge oštećuju mozak. Neosporno je dokazano da cannabis (marihuana i hašiš) i sintetičke plesne droge (ecstasy i speed) - razaraju sinaptičke veze (neurotransmitore) između moždanih stanica i da trajno oštećuju pamćenje i mijenjaju svjetonazore. Obveze i odgovornost dolaze u drugi plan - na prvom mjestu je zabava i gubljenje vremena.

Posljedice su; pomanjkanje radne discipline i odgovornosti među mladima, nezavršena ili jedva završena škola sa slabim radnim kvalifikacijama, te trajan gubitak ambicije za napredovanjem i uspjehom u radu. Krajnji rezultat je slab radni učinak u kompletnom radnom vijeku. ''Rupu'' u odgoju i obrazovanju konzumenata droga u njihovom kaotičnom odrastanju, može nadoknaditi samo izuzetno mali broj talentiranih. Veliki dio hrvatske mladeži bez radnih navika i obrazovanja, zbog sve raširenije povremene upotrebe ovih droga - i nakon prestanka upotrebe, živjet će jedva zarađujući za golu egzistenciju, nezadovoljni sami sobom i svojim okružjem.

A, jedan dio krenut će poznatom stazom droga u ovisnost od koje nema - ili skoro nema pravog izlječenja. Veliki postotak neobrazovane mladeži bez radnih navika i ambicija, ne može pratiti brzi korak informatičke stvarnosti. Slabo može rezultirati samo slabim.

Za New economy, temelj svjetskog, pa i našeg razvoja, potrebni su mladi, disciplinirani, školovani ljudi. A, to ne ide uz dim marihuane, ni uz doping sintetičnim drogama na cjelonoćnim rave/techno divljanjima. Novo vrijeme s novim parametrima u domenu zlouporabe droga traži izmjene i dopune Nacionalne strategije.

Ulaganje u zaštitu naraštaja hrvatske mladeži - imperativ je! Neodložno je u temelje Nacionalne strategije ugraditi obveze konkretnih programa u svezi primarne prevencije i daleko snažnije uključenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, te nevladinog sektora.

Programi ili projekti koji ne nude razrađenu shemu s brojčanim parametrima i rokovima - samo su beskrajna odgađanja. Potrebno je uvesti obimnije obvezno školsko gradivo o drogama (s rigoroznijim ispitima!) i radionice u određenim rokovima u određenom uzrastu. Pri tome nezaobilazna je i edukacija roditelja, učitelja i profesora.

O b r a z l o ž e n j e Ad. 2.)

Kontrolirana primjena metadona utvrđena je temeljem Nacionalne strategije za suzbijanje zlouporabe opojnih droga u Saboru 1996. godine.

Metadon, zapravo "Plivin" heptanon (komercijalni naziv), koristi se u supstitucijskoj detoksikaciji opijatskih ovisnika. To znači da se opijatskim ovisnicima svakodnevno, besplatno izdaju tablete metadona koji bi oni morali uzimati uz kontrolu i u nazočnosti dežurnih osoba. Uz propisani broj tableta ovisnik nema potrebu za heroinom i nema apstinencijskih kriza. Euforija nije intenzivna kao kod ubrizgavanja heroina i zadovoljstva su manja, ali ovisnik nije u stalnom strahu zbog nabave droge.

Razlozi iniciranja izmjene dijela Nacionalne strategije u svezi metadonske terapije dvojaki su. Kao prvo, nedvojbeno je da je metadon vrlo snažna droga (izraz "teška" mnogi osporavaju!) koja stvara jaku ovisnost. Tolerancija je jača nego kod heroina, odnosno jača je potreba za sve većom količinom droge.

Nedvojbeno je i to da statistike (svjetske i hrvatske) ukazuju na činjenicu da je smrtnost od metadona veća od smrtnosti od heroina. Konkretno, po službenim podacima Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu bilo je u 2002. godini 24 smrtna slučaja od heroina i 20 smrtnih slučajeva od metadona (podaci za 2003. brojčano su nešto viši).

Zbog daleko većeg broja ovisnika o heroinu koji ne koriste metadon nego onih koji ga koriste, postotak smrtnih slučajeva od metadona je i po tom djelomičnom statističkom podatku - znatno veći nego od heroina.

O rezultatima liječenja ovisnosti smanjivanjem metadonskih doza, zbog opravdavanja metode, često se iznose neistine o visokim postotcima izlječenja. Realnost je vrlo prizemna, moguće je govoriti samo o rijetkim i nepotpunim izlječenjima s vrlo brzim recidivima.

Nadalje tvrdnja da se uz sve jaču (zbog brze tolerancije) metadonsku ovisnost može normalno funkcionirati, neodrživa je. To je eventualno moguće samo u rijetkim izuzetcima, mjerenim u promilima, a ne u postotcima. Ovisnik zbog metadona ne mijenja svoj svjetonazor, bolestan je (hepatitis, jetra, pluća i dr…), nema zanimanja ni radne navike, ne može i ne zna raditi.

Mišljenju nekih stručnjaka da se metadonom "drži na uzdi", odnosno da se umanjuje ili otklanja potreba za drogama, može se suprotstaviti mišljenje da je metadonska terapija štetna i nehumana. Dugogodišnje provođenje metadonske terapije kod nas i u svijetu sve je više upitno.

Doživotna, besplatna dodjela metadona i stvaranje teške metadonske ovisnosti - velika je zapreka u odvikavanju od droga. Realna paralela je: "Dajmo besplatno alkohol, alkoholičaru!". Iz gornjeg slijedi da je liječenje doživotnim (najčešći slučaj!), legalnim propisivanjem takve pogubne droge kao što je metadon - vrlo štetno! A, nehumanost metadonske terapije evidentna je po smrtnosti metadonskih štićenika.

Kao drugo, aplicirano na Hrvatsku, danas, 2004. godine, po pitanju metadonske terapije imamo alarmantno stanje. Tijekom godina provoditelji programa svoje kompetencije izdavanja metadona i obvezu rigorozne kontrole konzumacije, prepustili su stihiji i ovisnicima. Učinkoviti su bili jedino po stalnim svađama u javnim medijima i prebacivanju krivnje na drugoga. Zbog aljkavosti u radu koji plaća država (ili zbog nečeg drugog?!), 40% metadona nalazi se na ulici u ilegalnoj prodaji. Cijena na crnom tržištu kreće se od 7 do 10 kuna po tableti.

Otopljeni i ubrizgani metadon u većoj količini može prilično učinkovito zamijeniti heroin i kod zahtjevnijih ovisnika, pa je zbog toga tražena roba. Nezakoniti promet metadona, odnosno uzrok ove devijacije u odnosu na Nacionalnu strategiju neosporno je u prvom redu u pripadajućem lobiju provoditelja terapije, ali i u izuzetno lukavoj i potpuno nediscipliniranoj populaciji ovisnika. Već je spomenuto da su ovisnici stalni počinitelji kaznenih djela (u 100 % slučajeva, zbog kupovine droge i drugih djela!), pa nije čudno da se događa slično i po pitanju ilegalnog prometa metadona.

Provoditelji pak, u propisivanju metadona i u kontroli konzumacije, tijekom ovih osam godina nisu bili na potrebnom nivou stručne savjesti. "Curenje" metadona pri izdavanju na recept rezultat je njihove neodgovornosti, jer oni dobro poznaju psihološki profil ovisnika i njihovo prilagođavanje svakoj prilici u nabavci droge. Osim toga, provoditelji terapije propisuju recepte za metadon i provode terapiju, tako da upravo iz tog kruga metadon izlazi na ulice.

Zato su prebacivanja krivnje na neke nedefinirane "prevladavajuće struje u antinarkomanskoj fronti" ili na vladin Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga, deplasirana. Te "prevladavajuće struje" daleko su manje informirane o stvarnom stanju nego operativci - provoditelji. A, vladin Ured ima daleko širu djelatnost nego što je to metadonska terapija, i nema praktične kompetencije nad zdravstvom.

Zato je i pokretanje dopune o Kriterijima i indikacijama za propisivanje određenih lijekova s HZZO-ove liste kojom se utvrđuje i ograničava propisivanje metadona na recept - problematično, ukoliko se mjerama ne discipliniraju obje spomenute grupe; i provoditelji i ovisnici.

Štetnost i nehumanost metadonske terapije, dugogodišnji propusti odgovornih hrvatskih stručnjaka u prometu metadona, alarmantnih 40 % metadona na ulicama, i etička upitnost odluke, neosporno su dovoljni elementi za preispitivanje Nacionalne strategije - i relevantni za ukidanje metadonske terapije. Daleko bi učinkovitije u suzbijanju zlouporabe droga bilo organizirati državne komune i studioznim programima i projektima osmisliti daljnju perspektivu. Samo u potpunoj apstinenciji, bez metadona, i uz provođenje dugotrajnih programa moguć je uspjeh.