Hrvatska protiv droge - droga.hr

U području prevencije zloporabe droga u Hrvatskoj, teorija i praksa dva su dijametralno oprečna pojma. Teoretski smo izvrsni – u praksi suprotno od izvrsnosti.

Imamo mnoštvo akata i institucija; Zakon o suzbijanju zlouporabe opojnih droga, Nacionalnu strategiju suzbijanja zlouporabe opojnih droga, mnoštvo akcijskih planova, pravilnika, protokola, smjernica, elaboracija, ekspertiza, izvješća, provedbenih programa, statističkih podataka i sl., ukratko stotine kilograma papira. Nije potrebno napominjati da se svake godine volumen (kubatura) ispisanih stranica rapidno povećava. O tom brdu administrativnih akata iz narko područja brine mnoštvo državnih službenika u Ministarstvu, zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvu unutarnjih poslova, te u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Zatim tu su mnogobrojni Centri za socijalnu skrb (21) i još mnogobrojnije ispostave, te Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga Vlade RH, Nacionalna informacijska jedinica za opojne droge, Povjerenstvo za suzbijanje zlouporabe opojnih droga, razna niža povjerenstva, komisije po potrebi i dr. Dok djelatnici tog moćnog, ujedinjenog administrativnog aparata proizvode nove akte, dopise, proglase, deklaracije i sl., viši dužnosnici pomno prate svjetska zbivanja, ne propuštaju inozemne skupove, simpozije, konferencije, putuju, putuju...

Teoretski – izvrsno!!! A, što je s praksom prevencije? Opravdava li praksa golema sredstva utrošena u skupu i preveliku logistiku, u spomenute tone papira i u skupa putovanja dužnosnika? Ne opravdava! U udžbenicima osnovnih i srednjih škola o drogama, o drogiranju i o opasnostima od droga – nema, u praktičnom smislu – ničega! Na jednoj ili najviše dvije stranice udžbenika, jedva je spomena vrijedno koliko malo ima podataka o drogama. Uz duhan i alkohol, tek se spominju dvije ili tri droge bez najosnovnijih podataka. Zamišljeno je da razrednici na satovima razredne nastave (SRO), uz rješavanje razrednih problema, opravdanih i neopravdanih satova, izleta i sl. - educiraju učenike o drogama. To je potpuni promašaj. Ako i ostane koja slobodna minuta na tim satovima, razrednici nisu u stanju prenijeti nikakvo znanje učenicima, jer ga nemaju. Razrednici (učitelji/nastavnici) nemaju nikakvu edukaciju o narko svijetu, nikakav obvezni seminar po toj temi, ni nešto slično. Događa se u školama da jednom ili dva puta na godinu dođe vanjski savjetnik i održi predavanje učiteljima, ali zloporaba droga uvijek je zahvaćena samo periferno. Teme su uglavnom; zdrav život, komunikacije, bullying, kreiranje slobodnog vremena i sl., a u tim temama samo je posredno i sekundarno spominje suzbijanje zloporabe droga bez ikakvih konkretnih podataka.

Provedene ankete na nastavničkim vijećima u školama potvrdile su potpuno neznanje učitelja o zloporabi droga. Na pitanje:“Od čega se pravi hašiš?“, preko 80% učitelja je od četiri ponuđena odgovora odabralo:“Od afričke biljke hash“ (nepostojeća biljka). A, da je hašiš proizvod od marihuane zna skoro svaki adolescent. Komentar je suvišan.

Dakle, po pitanju edukacije zdrave hrvatske mladeži, država je u potpunosti zakazala. A, edukacija, temelj je prevencije. HNOS (Hrvatski nacionalni obrazovni standard) također je zakazao u segmentu edukacije u suzbijanju zloporabe droga. Autori tog standarda (sve više osporavanog) nisu vodili brigu o zdravlju i mentalnom zdravlju učenika. I budući naraštaji dobivat će podatke jedino od dilera i ovisnika. A, oni kažu da je droga super, cool, potpuno bezopasna... Ni Vladin ured, ni Povjerenstvo za suzbijanje zloporabe droga nisu našli shodnim sugerirati Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa moguća rješenja u HNOS-u po tom pitanju. Ništa nije poboljšano iako je i naša Udruga u nekoliko navrata inzistirala na uvođenju konkretne edukacije.

U razvijenim demokracijama, tamo gdje zakaže država, javljaju se civilne udruge. Pa, iako je Hrvatska daleko od razvijene demokracije, dogodilo se to i kod nas. U praksi, educiranje zdravih mladih naraštaja – skoro u potpunosti pokrivaju civilne udruge. Udruge održavaju javne tribine o zloporabi droga, izdaju biltene, knjige, snimaju i prikazuju edukativne filmove (i na TV), drže predavanja po školama, mjesnim odborima i dr. Problem je u tome što se država u prevenciji oslanja na svoj glomazni administrativni aparat, i više deklarativno nego stvarno podržava daleko učinkovitiji civilni sektor.

No, da ne bude sve tako crno u hrvatskom narko ozračju, osim crne točke prevencije zdrave hrvatske mladeži, treba spomenuti i ostale segmente narko svijeta. Treba reći da je briga o ovisnicima daleko bolje pokrivena nego prevencija zdrave mladeži (praksa s ovisnicima u Centrima za socijalnu skrb je dobra). No, i tu udruge pokrivaju segment resocijalizacije, a nevladine terapijske zajednice najučinkovitije su u liječenju ovisnika. Represivni državni aparat u prometu drogama (policija i carina) vrlo je dobar, odnosno na nivou razvijenih zemalja. Iako je, kao i u drugim sektorima našeg društva prisutno neprovođenje zakona, policija i carina bilježe dobre rezultate u čestim zapljenama droga i uhićenjima grupa dilera.

Opatija, lipnja 2008., Saša Radović.