Hrvatska protiv droge - droga.hr

Dobro je poznato da su moralne norme i narko ozračje dva dijametralno suprotna svijeta. U drogama i drogiranju nema baš ništa moralno. Svaki narkoman čini zabranjene radnje, neki manje (nabava droge, dilanje i sl.), a neki više, sve do najgorih kriminalnih djela, krađa, provala, pljački... Pa, kad je to tako, zašto ne poduzimamo nešto konkretnije od legalnog i besplatnog drogiranja ovisnika metadonom ili subutexom?

Najprije treba riješiti moralne dileme i sagledati prave strane nekih konstanti kao što su ljudska prava, sloboda čovjeka, nepovredivost dostojanstva, stigmatizacija i slične patetične replike. Prevedeno na jezik droga, prvo pitanje je; je li ispravno biti narkoman i svaki dan uzimati drogu? Ako zanemarimo zakonske mjere, lakonski ili dogmatski, odgovor je; „da“, svaki čovjek ima pravo raditi od svoga života što hoće! Ali, ako malo dublje razmislimo i bolje raščlanimo odgovor, pojavit će se sumnja. Neosporno je da svatko može činiti što hoće sa sobom, no ta priča ne vrijedi za narkomana ukoliko se ne nalazi na pustom otoku. Tamo zaista može sa sobom činiti što hoće. Ali, njegovo „slobodno činjenje“, ukoliko se događa u društvenoj zajednici, pa bilo to i u zaključanoj sobi, sasvim će sigurno imati negativne refleksije koje mi kao društvo – ne moramo trpjeti. On će izaći iz te zaključane sobe i štetiti, ne samo sebi nego svojoj obitelji, okružju i cijeloj zajednici. Prisilit će majku ili oca da mu da zadnji novčić iz kućne blagajne, krast će, prostituirat se, prositi, provaliti u vaš stan ili u trgovinu, pa i ubiti ako treba - za jedan jedini dop. A, to priznat ćete nema nikakve dodirne točke s ljudskim pravima ili nepovredivosti dostojanstva. Ili, ima???

Velika, možda najveća zapreka da se korjenitije uđe u problem drogiranja i ovisnosti je permisivni, popuštajući pristup problemu, proizašao iz permisivnog modela odgoja. Taj tip odgoja usko je vezan s naglim porastom standarda, najprije u razvijenim zemljama, a zatim i u manje razvijenim. Oba roditelja rade, kasno popodne dolaze umorni i nemaju vremena ni energije za posvećivanje djeci. U stalnom osjećaju krivice zbog toga – kupuju dječju ljubav novcem, poklonima i popuštanjem. Prijeko potrebna kućna edukacija i odgoj zapostavljaju se. Školski odgoj, bez obzira na kvalitetu, nedovoljan je i djeca odrastaju bez ikakvih obveza i potrebnih, nužnih prisila. Stvara se inverzna hijerarhijska vertikala obitelji: glava porodice, pater famillias, nije više otac - nego dijete kojemu se bezrezervno ispunjavaju sve želje i oko koga se sve vrti. Takav permisivni odgoj neminovno stvara neodgovornu osobu kojoj je roditelj «stalno dužan». Ostaje mu «dužan» i nakon završene škole i stečenih radnih kvalifikacija, mora mu osigurati lagodan život bez obveza, automobil, zabavu, cigarete, alkohol, ostale droge…

Danas razvijene zemlje odbacuju permisivni odgoj i odgajaju djecu s više odgovornosti. No, u Hrvatskoj naš pedagoški lobi još uvijek tvrdoglavo gleda unatrag, u školama nema nikakvih kazni za nedisciplinirane. U pravnom smislu sve se više „napuhuju“ dječja prava, a sve više nestaju obveze i radna disciplina. Djeci se kupuju skupe stvari, za osamnaesti rođendan kupuju im se automobili, iako prosječna hrvatska obitelj grca u dugovima i kreditima.

Ovakav popuštajući pristup prenosi se i u zakonske akte iz područja droga. U prometu drogama, dilanju i nabavi droga zakon štiti zajednicu. Zakonskim mjerama suzbija se promet drogama, dileri i narko bosovi hapse se i osuđuju, i to je u redu. Nasuprot tomu, ovisniku koji je realna opasnost za svaku jedinku društva i opterećenje državnom budžetu, prilazi se blagonaklono, „jer njegovo je pravo da radi što hoće sa sobom“. On nema nikakvu obvezu odgovornosti niti zakonske reperkucije, što znači da nekažnjeno može štetiti, odnosno da šteti svakom pojedincu i zajednici.

Hipokrizija države očituje se pseudohumanističkim odnosom prema ovisnicima. Pod krinkom humanosti narkomanima se besplatno daju droge koje nisu ništa bolje od heroina. Općepoznata je činjenica da je, na primjer, metadon (heptanon) smrtniji od heroina i da je metadonska terapija – samo lažno obećanje izlječenja ovisnosti. Vrlo slična situacija bila bi alkoholičaru svakodnevno, besplatno davati flašu konjaka ili rakije – da se izliječi.

Nedostaje kritična masa onih koji će ukazati na istinu i pokrenuti korjenite promjene. Treba otvoreno reći da je velika zabluda dozvoljavanje ovisnicima da budu ovisnici. Zabluda je i jalovo liječenje metadonskim i inim terapijama, jer donosi samo odgađanje agonije, a broj ovisnika se ne smanjuje.

U našim zakonima nedostatak je to što narkomani ostaju pošteđeni svake odgovornosti i zakonskih kazni. Oni su također krivi, pa čak i „krivlji“ od kompletne narko mafije, jer dilera ne bi bilo da nema kupaca njihove robe. Nitko nije natjerao ovisnika da se drogira osim njega samoga. Za razliku od karcinoma ili tuberkuloze za koje bolesnik nije kriv – za ovisnost je krivac isključivo sam ovisnik i nitko drugi. Priče za djecu su da dileri besplatno dijele drogu da bi nekoga navukli. Droga se nikada ne daje besplatno, jer je skupa.

Mnogi ne shvaćaju (posebice mladi ljudi) da je svatko dužan i moralno obvezan svojim roditeljima, ali i zajednici. Od samog rođenja djeteta roditelji ulažu golema sredstva i silan trud u odgoju. Zajednica (država) također ulaže i sredstva i trud u to dijete, vrtić, školovanje i dr. Dakle, neosporno je da bi svi mi trebali vraćati te svoje dugove. Narkoman ih ne vraća. On u sebi ubija sve potencijale kojim bi mogao pošteno vraćati dugove svojim roditeljima i svojoj državi. Ni jedan roditelj ne želi da mu se dijete drogira, ni jedna država ne želi imati ovisnike.

U svezi gornjeg, a nakon dugogodišnjih diskusija u našoj udruzi odlučili smo obratiti se Hrvatskom saboru s inicijativom prijedloga Izmjene i dopune Zakona o suzbijanju zlouporabe droga. Naš pravnik poslat će pravno uobličen podnesak prijedloga (objavit ćemo ga na našoj stranici) Hrvatskom saboru, Uredu za suzbijanje zlouporabe droga Vlade RH i Povjerenstvu za suzbijanje zlouporabe droga Vlade RH. Prijedlog se odnosi na zakonsku odredbu prisilnog liječenja svakog narkomana, te radnu terapiju od obveznih šest mjeseci. U slučaju recidiva – ponovno liječenje i radna terapija. Eventualno prihvaćanje prijedloga najviše bi koristilo samim ovisnicima, ali i svima ostalima. Bilo bi bolje da je rok veći od šest mjeseci, jer je poznata činjenica da zarastanje razorenih sinapsa u mozgu traje dugo, znatno duže od šest mjeseci, te da je zbog toga višegodišnji boravak uz apstinenciju u terapijskim zajednicama, najučinkovitiji za izlječenje.

Ova naša inicijativa naići će na oštru kritiku narko lobija, jer bi eventualno prihvaćene izmjene i dopune Zakona donijele milijunske gubitke na tržištima droga. Kritika će doći i od ovisnika kao od i mnoštva onih neodgovornih, mladih konzumenata droga koji noći provode u disco klubovima, partyjima i cjelonoćnim kućnim zabavama. Svi ostali građani, ukoliko realno razmisle o problemu – dat će nam podršku. Opatija, ožujka 2008., Saša Radović