Hrvatska protiv droge - droga.hr

Nedovoljno se pozornosti daje interakciji niza čimbenika i podataka dobivenih nakon 2000. godine (istraživanja mozga MRI, genetskog koda i dr.).

Na tom polju zaostajemo, što može imati dalekosežne posljedice. U Hrvatskoj se obrazovanje danas, najvećim dijelom oslanja na značajke restitucije dr. Williama Glassera utemeljene 1967. godine i naslonjene na arhaični i u razvijenom svijetu odbačeni liberalizam.

U HNOS, u Hrvatski nacionalni obrazovni standard za osnovnu školu, započet u praksi 2005. godine, također nisu ugrađena neka kapitalna znanstvena saznanja posljednjih godina. U HNOS-u je u smislu obvezatnog gradiva i odbacivanja nekih nepotrebnih elemenata učinjen pozitivan pomak, ali u odgoju - nije!

Ostalo je previše zastarjelih, permisivnih natruha koje su doprinijele eskalaciji neodgovornosti učenika i padu digniteta škole. No, prednost HNOS-a je u mogućnosti stalne izmjene, pa je moguće pretpostaviti da će grješke biti ispravljene.

Neosporno je da restitucija ima pozitivnih postulata, no dobiveni rezultati (između ostalog i enormna eskalacija zloporabe droga) ne zadovoljavaju.

U tom modelu zapostavljeno je prijeko potrebno razvijanje discipline i samodiscipline, a samim tim i odgovornosti. Međusobni odnosi adolescenata i njihovi odnosi prema odraslima nikad nisu bili na nižoj razini.

Današnji prosječni adolescent ne prihvaća objektivne autoritete; roditelja, učitelja, afirmiranih znanstvenika, umjetnika… Učenik u svakom momentu može reći učitelju/nastavniku: "Neću!", može opsovati, dignuti se i izaći iz razreda, ili čak zaprijetiti učitelju silom.

Ne može mu se ništa dogoditi, osim eventualne opomene, i to samo ukoliko se takvo agresivno ponašanje ponavlja. Najgore od svega je što takvi pojedinci onemogućavaju nastavu ostalim učenicima. Suradnja s roditeljima prečesto nije učinkovita, jer oni u bezuvjetnoj ljubavi, subjektivno zaštićuju svoje dijete.

Zato je neophodno raščlaniti opće postavke restitucije u odnosu prema odgoju i prema stvaranju zrele i odgovorne osobe: Poznati američki psihoterapeut dr. William Glasser utemeljitelj je realitetne terapije. Ovaj savjetovateljski model ima za cilj pomoći ljudima preuzeti bolju kontrolu života bez obzira jesu li oni zdrave osobe ili poremećene. Realitetna terapija provjerena je metoda koja zaista može pomoći u konfrontaciji sa smetnjama, interpersonalnim i intrapersonalnim, somatopsihičkim, psihosomatskim i polimorfnim poteškoćama.

Dr. W. Glasser realitetnu terapiju temelji na pojmovima zadovoljenja potreba i izboru ponašanja, te na teoriji paradoksa. U kratkom opisu nemoguće je obuhvatiti opus ovog afirmiranog znanstvenika, jer je zaista opsežan i respektabilan.

Napisao je nekoliko knjiga; "Što je to što zovemo ljubav", "Naći se i ostati zajedno - rješavanje zagonetke braka", "Teoriju izbora", "Realitetnu terapiju u primjeni" (2000. godine) i dr. No, iz kompletnog djelokruga rada, pa čak i iz naslova objavljenih radova i knjiga, vidljivo je da je dr. W. Glasser zaista eminentan ekspert - ali, za odrasle osobe.

Ne, i za djecu! Mnogi će se upitati, gdje su se potkrale grješke u radu cijenjenog znanstvenika i njegovih sljedbenika, odnosno zašto rezultati restitucije u školi nisu zadovoljavajući? Odgovor se nalazi u preslikavanju modela za odrasle - na model za djecu i adolescente.

Uz današnja saznanja to nije nemoguće, bez posljedica. Zbog nepoznavanja novih saznanja (iz posljednjeg desetljeća) ili neprihvaćanja biopsiholoških činjenica o bitnim razlikama djeteta i odrasle osobe u mogućnostima donošenja zaključaka i u razmišljanju, dogodile su se teške devijacije u ponašanju mladih naraštaja.

Neosporno krive postavke o mogućnostima komunikacije na istom nivou između odraslih i djece - nažalost, ne ispravljaju se i restitucija se i nadalje tvrdoglavo preferira. Pedagoške postavke od prije tridesetak godina gdje se adolescent (odnosno njegov mozak) smatra odraslom osobom, s današnjeg stručnog stanovišta neprihvatljive su.

U elaboracijama restitucije nastalim prije tridesetak godina, parametri su identični kao i u radovima 2000. godine (dr. W Glasser; "Realitetna terapija u primjeni") - i tu je temeljna zamjerka restituciji. Istraživanja rezultiraju stalno novim informacijama korjenito različitim u sferama koje nam do jučer nisu bile dostupne.

Prije pronalaska MRI-ja (magnetic resonance imaging) i usavršavanja aparata, razvitak mozga proučavao se uglavnom na tijelima umrlih, što je davalo vrlo skromne rezultate. Sve do nedavno smatralo da je razvoj mozga završen s navršenih dvanaest godina starosti (mladosti!). U psihološkoj literaturi, počevši od švicarskog psihologa Jeana Piageta, stoji tvrdnja da se najviši stupanj kognitivnog razvoja dostiže do dvanaeste godine života - razina formalnih operacija.

U prošlosti djeca su počinjala učiti zanat u vrijeme puberteta, pa su neki teoretičari zaključili da je pojam adolescencije vještački konstrukt, fenomen izmišljen nakon industrijske revolucije. No, to je daleka prošlost. Danas je moguće ispitivanje mozga zdrave djece bez opasnosti bilo kakvog zračenja - kaže Dr. Jay Giedd, direktor za istraživanja o mozgu na odjelu dječje psihijatrije pri Državnom institutu za mentalno zdravlje (Utah, SAD). Ispitaniku se mozak skenira tri puta.

Prvo ispitivanje je brzo skeniranje u trajanju od jedne minute. Drugo ispitivanje traje dvije minute i otkriva svaku eventualnu abnormalnost ili oštećenja. Treće ispitivanje je detaljno i traje deset minuta. Presjeci mozga (124 presjeka) tanji su od novčića. Podataka je zaista mnogo i računalu je potrebno oko dvadesetak sati za procesuiranje slika. Najnovija istraživanja aparatima MRI na UCLA - u, Harvardu, Montrealskom neurološkom institutu i na nekoliko drugih institucija, u potpunosti mijenjaju vrijeme sazrijevanja mozga.

Teorijska postavka da je razvoj mozga gotov kada dijete napuni dvanaest godina, zauvijek je odbačena. Činjenica je da sa dvanaest godina mozak doseže svoju maksimalnu veličinu, ali ta veličina nije uvjet konačnog razvoja. Interesantno je da mozak vrlo malo naraste nakon ranog djetinjstva. Već oko šeste godine života mozak ima 90%, čak i do 95% odrasle veličine.

No, zaključeno je da ima nekoliko valova promjena broja i bujanja moždanih stanica. Tijekom adolescencije broj veza u mozgu se smanjuje, ali one postaju brže. Konačni razvoj mozak postiže tek u kasnim dvadesetim godinama (oko 25. ili više) MRI istraživanja zapravo, samo su potvrdila ono što zna svaki roditelj tinejdžera: mozak adolescenta, ne samo što nije ni blizu zrelosti, već i siva i bijela masa prolaze kroz velike strukturalne promjene još dugo poslije puberteta.

Fiziološke promjene neosporno razlog su dobro poznatih emotivnih izljeva adolescenata, nepromišljenog preuzimanja rizika, kršenja pravila i neobuzdanog istraživanja seksa, droga i rave glazbe.

Razvoj mozga događa se u etapama od stražnje strane glave prema naprijed. Najprije sazrijevaju grupacije u stražnjem dijelu mozga (kontrole vida, sluha, dodira i percepcije prostora). Slijede područja sredine mozga (snalaženje u mraku i dr.). Vjerojatno najkompliciraniji poslovi povjereni su predfrontalnom korteksu (prednji, čeoni dio) i taj dio najkasnije sazrijeva. U pubertetu (fizičko odrastanje) i adolescenciji (psihičko odrastanje) događaju se velike turbulencije. Razlog zbog kojeg su tinejdžeri tako često u kaosu i zašto tako uspješno izluđuju roditelje, čini se, sporo je formiranje predfrontalnog kortexa.

Taj čeoni dio mozga, zapravo izvršni direktor mozga, područje je trezvenog promišljanja, koje se najkasnije formira u potpunosti. To se događa tek oko dvadeset i pete godine. U doba puberteta mladi se više oslanjaju na već razvijeni, emocionalni centar mozga (amigdala) koji udomljuje emocije, strah i bijes.

To objašnjava impulzivnije reagiranje u mladih osoba i neprepoznavanje racionalnog. Iz toga slijedi da, na primjer, adolescent može biti izuzetno inteligentan i pun informacija, ali njegov mozak još nije u stanju donositi racionalne i zrele odluke.

Dakle, naše kćeri ili sinovi mogu biti prividno pametniji od nas, ali roditelj uvijek mora donositi konačne odluke, jer su to sigurno zrelije i racionalnije odluke. O tim ispitivanjima vrlo, vrlo malo znaju pedagoški teoretičari i temelje svoje elaboracije ili doktorske dizertacije na podacima iz njihove mladosti.

Danas, kada znamo da je mozak nerazvijen do kasnih dvadesetih godina (slično je kod izrastanja umnjaka) jasno je da komunikacija djece i roditelja ne može biti u identičnoj ravnini. Znamo da adolescent ne može shvatiti neke zaključke roditelja, čak i ukoliko to želi, jer njegovi zaključci dolaze iz drugih centara.

Osim toga, notorne su činjenice da objektivne zaključke adolescenta priječe još i; višak hormona i pomanjkanje kognitivnih kontrola potrebnih za zrelo ponašanje. Restitucija, glavna značajka permisivnog odgoja (pustite svakog da čini što hoće, neka sve ide svojim putem!), iz navedenih razloga - dovodi do loših rezultata.

Stalno popuštanje, bezuvjetno ispunjavanje svih želja djetetu i oslobađanje djeteta od svih obveza stvara zaigrane, nedisciplinirane i neodgovorne adolescente. Vrlo loše rezultate u smislu eskalacije zloporabe droga, ni u kojem slučaju ne možemo pripisati samo restituciji, ali nema sumnje da su permisivni elementi tome doprinijeli.

Dovoljno je spomenuti nezakonite cjelonoćne izlaske maloljetnika bez pratnje i bez bilo kakve kontrole. Ne treba dalje nabrajati… Zbog loših rezultata odgojne prakse, posljednjih desetljeća traži se novi model odgoja, utemeljen na novim informacijama.

Po svemu se čini da će se iskristalizirati model iz kompromisa nekoliko odgojnih pravaca, isključujući diktaturu i anarhizam liberalizma. Čini se da će to biti model s autoritativnim stilom odgoja uz visoku razinu pažnje i emocionalne topline.

Odgovor na pitanje iz naslova ovog poglavlja: "Je li restitucija prihvatljiv model ili zabluda?" - ostavljamo čitateljima.

Autor teksta: Saša Radović, prosinac 2005.