Hrvatska protiv droge - droga.hr

Kako se posljednja poskupljenja i pad standarda u Hrvatskoj reflektiraju na tržište droga? Odgovor jednog dugogodišnjeg, riječkog ovisnika bio je lakonski: „Nema problema!“

Ovakav odgovor za nas je „obične“ građane pomalo iznenađujući, ali ako bolje razmislimo – logičan. Pravi ovisnik mora dozu heroina (ili više doza) uzimati svaki dan, a „ono što se mora nije teško“.

Paralela se lako može povući s takozvanim, legalnim, nikotinskim ovisnicima. Razlika je u tome što oni svoju dozu uzimaju 20, 30, 40, pa i više puta dnevno U radnom vremenu posebice je slatka cigareta. Svojim, opuštajućim „ćik“ pauzama, oni ukradu od svojih poslodavatelja 30 minuta do jedan sat radnog vremena dnevno. Za tih 1.500.000 (milijun i pol) hrvatskih ovisnika o duhanu, nikakva poskupljenja ni malo ne umanjuju uživanje i silnu želju za plavo-sivim dimom. Sasvim je svejedno što pri tomu truju sebe, svoju djecu i okolinu. Oni će i dalje kupovati svoju jednu, dvije ili tri kutije otrova dnevno – jer moraju, a kad moraju nije teško. Statistike pokazuju da ni jedno poskupljenje nije smanjilo broj ovisnika o toj najsmrtonosnijoj drogi. Uz sve egzistencijalne probleme i dalje će u Hrvatskoj umirati 11000 do 13000 osoba godišnje od posljedica duhana. A, to je trideset puta više smrti nego od svih ostalih legalnih i ilegalnih droga. Da, dobro ste pročitali, statistike kažu da je to trideset puta više.

Od alkohola i ilegalnih droga broj smrtnih slučajeva je oko 400 godišnje. S ovisnosti o ilegalnim drogama slična je situacija.

Recesija, nezaposlenost, pad standarda, ratovi – pa i prirodne kataklizme, neće izliječiti ni jednog, jedinog ovisnika. Tržištu i legalnih i ilegalnih droga ništa ne može naštetiti. Duhanski, alko i narko lobi raspolaže s golemim kapitalom i ima jaku podršku države. Predsjednik Mesić bio je počasni gost pri otvorenju najveće hrvatske tvornice smrti, tvornice duhana u Kanfanaru. Svaki komentar suvišan je.

U dužem razgovoru sa spomenutim riječkim narkomanom, zamolio sam ga da mi objasni, kako to da, uz sve veće životne troškove, nema problema u kupnji skupe droge (droga je uvijek bila skupa). On mora svaki dan, samo za heroin, odvojiti oko 30 eura. To iznosi godišnje 11.000 eura. Nije malo!

- Treba samo više raditi. Više klijenata... – rekao je.

Znam da se moj sugovornik bavi muškom prostitucijom.

Eto, to je recept i za nas neovisnike koji sve teže sastavljamo kraj s krajem. „Treba više raditi. Više klijenata...“

U svakoj šali ima pola istine – kaže stara poslovica. Između ostalog, istina je i to da je ovisnost jača od svega i da bolest i smrt ovisnike ne zanimaju. Ne zanimaju ih previše ni poskupljenja ni pad standarda, jer žive u svom zatvorenom svijetu između dva dopa, između dvije cigarete ili dvije čaše alkohola. Sve ostalo manje je važno. Što su poskupljenja prema raku pluća, infarktu, cirozi jetre, hepatitisu, aidsu i sličnim „sitnicama“... koje ih čekaju sutra. Ne zanima ih ni to što truju svoju djecu.

Moji prijatelji imaju lijepu, malu djevojčicu Emmu. Ima dugu plavu kosu i prelijep osmijeh. Vole je. Oba roditelja puše, majka je pušila i u trudnoći. U njihovom dnevnom boravku sve je magleno, zavjese su žuto-smeđe. Poklonio sam im jednu svoju knjigu o ovisnosti. Uzalud! Slabost, glupost i sebičnost – najraširenije su ljudske značajke. Svi ih imamo – manje ili više. A, najviše imaju ih ovisnici.

Opatija, rujna 2008., Saša Radović