Hrvatska protiv droge - droga.hr

Ulične pobune srednjoškolaca i studenata u proljeće 2008. godine zbog zaključanih školskih vrata, mature ili zbog „bolonje“, najave su nekih novih smjernica u razvoju hrvatskog društva. I možda najava nekog svjetla iz tame? Netko će se upitati zašto se tema pobune mladih objavljuje na ovoj stranici i kakve to veze ima s drogama i drogiranjem?! Ali, ima! Izvjesne paralele mogu se povući u nijansama moralnih kodeksa i na neki način osvijetliti posljednje događaje. Može se i nešto naučiti.

Narko ozračje ili svijet droga u svome krajnjem dometu ima konačan i čvrst limit. To je psihička i fizička ovisnost, najniža točka koju može doseći ljudsko biće. Ispod toga nema ničega osim smrti i nestajanja. No, nije tako lako doseći taj limit. Tek nakon desetak godina ili nešto više, svakodnevnog fiksanja prosječan narkoman dosegne pravo dno, točku ispod koje se više ne može. I u fizičkom i u moralnom smislu. Tijelo je bolesno, a moral ispod svake razine. Narkoman će za jedan dop prositi, prostituirati se, ukrasti, opljačkati, pa i ubiti ako treba. I tada, na tom kraju puta ostaju samo dvije varijante; vegetirati na dnu do kraja – ili se vratiti u život. Neki se uspiju vratiti. Znakovito je da se vraćaju baš oni koji su dotakli dno. Čini se da su morali dotaći dno da se vrate. Slijedi dug put, pa i recidivi, godine u terapijskim zajednicama - ali neki uspiju. Ako upitamo bivšeg narkomana, kakav je to bio put dobit ćemo priču o teškim lomovima, surovim borbama sa samim sobom i svijetom oko sebe, katarzama koje je teško zamisliti. Moraju proći godine da skrhano i boleštinama razoreno tijelo bivšeg narkomana opet može normalno funkcionirati i da njegov oštećeni mozak proradi.

Povratak s dna, svjetla perspektiva, radost življenja ne može se dogoditi bez duge i teške katarze.

Paralelu možemo povući između narkomana i moralno razorene, drogirane zajednice ili države. Put prema kraju, prema dnu ispod kojeg se ne može sličan je kod ove dvije kategorije, postupan, događa se polako, i kod države i kod ovisnika. Razlika je samo u tome što put ozdravljenja države traje duže i put je još trnovitiji. Korumpirana država koja ne poštuje ništa pa ni svoje zakone i u kojoj elita pljačka svoje podanike može dugo putovati do svoga dna. Ponekad pljačka i rasap zemlje traje desetljećima, zavisno od toga koliko je stado (pučanstvo) krotko i ponizno. Kraj ipak dođe kad država dotakne dno. Završetak je sličan završetku narkomana; lom, eksplozija, kritična masa izlazi na ulice, trgove. Sraz plaćenika elite i kritične mase! I tada, na tom kraju puta ostaju opet dvije varijante; pobjeda elite i vegetiranje mase na dnu do kraja – ili novi život, nova država.

Je li vam poznata neka država, dragi čitatelji, čija je elita opljačkala sve što se opljačkati može, osiromašila svoje građane do ruba egzistencije, gdje starci kopaju po kontejnerima za smeće? Korumpirana, nepravna, nemoralna država čiji zastupnici sami sebi određuju enormna primanja s kraljevskim mirovinama i sole pamet stadu što treba raditi da preživi! Država koja je još u travnju 1991. godine donijela sramotan Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/91.). Temeljem tog zakona pljačkalo se narod i branitelje, još dok su krvarili i gubili svoje živote na bojišnicama. I kasnije! I danas!

Vratimo se konkretnoj temi pobune mladih i paralele s narko ozračjem. Od narkomana naučili smo da su dva uvjeta ozdravljenja; dotaknuti dno i odlučiti. Kod države je slično: treba dotaknuti dno i imati odlučnu kritičnu masu.

Prvi uvjet imamo, zaista smo dotaknuli dno u fizičkom (egzistencijalnom) smislu, a pogotovo u moralnom. Poznata je činjenica da je našem pučanstvu „uspješnik“ političar ili tajkun koji se nakrao našeg novca. I/ili general koji je umjesto kupnje oružja potrebne za obranu domovine, gurnuo milijune u svoj džep. Sve im se prašta, na izborima ponovno se glasuje za „uspješnike“. To je to moralno dno, sramotno skretanje pogleda od stvarnosti, guranje glave u pijesak.

Što je s drugim uvjetom; kritičnom masom? Poznata je uzrečica, „hrvatska šutnja“, sastavljena od žabokrečine straha, apatije i uvučenih ramena. Koliko će još vremena proći da netko progovori ili vikne? I da se stvori kritična masa?

Mladi donose progres. Tako je uvijek bilo. Danas se adolescenti bune zbog svojih školskih problema, studenti zbog svojih studentskih. A, sutra ili malo kasnije, ti mladi ljudi pobunit će se zbog toga što neće imati što jesti – jer su im sve pokrali... Izaći će na ulice i na Markov trg. Čini se da neće, kao njihovi pasivni roditelji, dozvoliti da im pričaju bajke i pri tome cijede sve što je od Hrvatske ostalo.

Događanja proljeća 2008. u Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Puli... možda su prve zrake svjetla iz tame, prve čestice kritične mase? Tamni narko svijet i tamna hrvatska stvarnost – paralelne su kategorije.

Opatija, 1. svibnja 2008. dr. sc. Tomo Matulin