Hrvatska protiv droge - droga.hr

Pojam, „ljudska prava“ u posljednjem se desetljeću sve više razilazi s paralelnim i takoreći, satelitskim pojmovima, „elementarna pravda“ i „odgovornost“. Naime, ljudska prava temelje se i proizlaze iz pravde i korektnih odnosa u zajednici, odnosno na odgovornosti i tradicionalnim etičkim normama. Drugim riječima, ne možemo se ponašati tako da činimo po našem slobodnom odabiru nešto što nema moralni kredibilitet.

U tom kontekstu nailazimo na razmišljanja, česta posebice u narko okružju. Adolescent, student ili mlad čovjek sklon je reći da nitko nema prava zabranjivati mu da u svojoj sobi popuši joint ili sebi ušprica dop. Prigovor će revoltirano odbiti ukazujući na svoja ljudska prava jer ne ugrožava druge!?

Karakterističan primjer ove teme, isječak je jednog teksta s Interneta o ljudskim pravima i o ugrožavanju drugih. Citat:

„Ipak, da pojasnim što ja smatram „ne ugrožavanjem drugih“. Što se mene tiče, to znači zapaliti joint u miru svoje sobe. A tu zaista mislim da nema priče o „ugrožavanju drugih“. Sve drugo je već prilično tricky...“

Odgovor drugog komentatora: „Tako je. A da ne govorimo da se na taj način može stvarati i baza podataka uživatelja marihuane. Pa kad zatreba, hop, ajd ti tri (3) godine u zatvor“.

Raščlanjujući ovaj uobičajeni model razmišljanja mladih (i ne samo u sferi droga, ali i ne samo razmišljanja mladih), sasvim sigurno doći ćemo do srži teških moralnih devijacija društva u cjelini. Model prihvaćenih novih modaliteta ponašanja i novostvorenih moralnih normi udaljava se od tradicionalnih vrijednosti. Na pitanje: „Može li, ili smije li netko pušiti marihuanu u svojoj sobi, a da ne ugrožava prava drugih?“, postoje dva odgovora.

Prvi odgovor u skladu je novostvorenih normi i pozitivan je - MOŽE! Kako se netko usuđuje kršiti ljudska prava na vlastito osobno uvjerenje da svatko može od sebe činiti što želi? Može se drogirati jer to samo sebi čini, može se i ubiti ako želi, jer je to njegova slobodna volja. A, je li to baš tako?

Drugi odgovor u skladu s tradicionalnim vrijednostima, elementarnom pravdom i pojmom odgovornosti, glasi - NE MOŽE PUŠITI JOINT U SVOJOJ SOBI I NE SMIJE! Ovaj drugi odgovor zahtijeva nešto širi osvrt: Ono što bježi iz svijesti usamljenog pušača marihuane je to da on nije izolirana jedinka i da ima iza sebe mnoštvo dugova. Dužan je roditeljima koji su kupovali i mijenjali mu pelene, kupovali školske knjige i vrlo vjerojatno kupili i taj usamljenički joint. Dužan je i državi, jer je ta država plaćala dječji dodatak, ulagala u njegovo obrazovanje i u niz ostalih životnih segmenata. Dakle, taj dužnik nema ni zakonsko, ni moralno pravo da puši joint. Pred zakonom, odnosno pred državom kriv je, jer nezakonito nabavlja i troši drogu. Ako ne nabavlja, to znači da uzgaja marihuanu, a to je opet povreda zakona. Nadalje, marihuana nedvojbeno nanosi psihičke i fizičke štete tom pušaču.

Uzimanje marihuane narušava kratkotrajnu memoriju i sposobnost razumijevanja, te uzrokuje promjenu osjećaja vremena i smanjenje motoričkih sposobnosti. U adolescenciji pušenje marihuane usporava psihičko i fizičko sazrijevanje. Kod djevojaka konzumacija marihuane može dovesti do izostanka ovulacije, pa i do trajne neplodnosti. Moguća je i malformacija potomstva. Najgore od svega trajna je promjena svjetonazora: pad odgovornosti, gubitak motivacije za obveze, zaboravljivost, pojačana sklonost zabavi, opasnost u prometu, povećan rizik prelaska na opasnije droge.

Obzirom da je država ulagala sredstva u tog pušača, logično je očekivati da traži od njega rezultate u radnom vijeku. No, naši komentatori s Interneta, pušači, kršitelji zakona te države (to smo već konstatirali) teško da će ostvariti očekivane rezultate. Iako ima iznimaka (doktora nauka, inžinjera i dr.) koji su pušili marihuanu, iz prakse nam je poznato da su u golemom postotku konzumenti jointa slabi djelatnici, neodgovorni, skloni jedino zabavi i gubljenju vremena. A, ukoliko nastave stazom droga do heroina, težak teret su svojim roditeljima, državi i svima nama. Dakle, takva osoba ne vraća svoje dugove državi i to nije moralno.

U odnosu dugova prema roditeljima, priča je slična, samo mnogo gora. Nije potrebna opširna rasprava, jer je to svima jasno. Ni jedan roditelj ne ulaže svoju ljubav, trud i mnogo, mnogo novca u odgoj svoga potomka da bi ovaj vegetirao u dimu marihuane. A, uz marihuanu vrlo lako može slijediti i „upucavanje dopa“ u venu. Dobro znamo koliko je klizav teren u sferi droga i kako lako je kliznuti dolje. Velika je vjerojatnost da će roditelji imati samo velike probleme i da mu napušeni i drogirani potomak nikada neće vraćati dugove u onom smislu kako to roditelji od njega očekuju. Što više, krast će im stvari i novac iz kuće, prijetiti im, pa i tući ih...

Iz ovih jednostavnih komponenata lako je zaključiti da ne možemo uvijek gledati samo na sebe i sebi ugađati „ne ugrožavajući druge“. Itekako ugrožavamo druge ako destruiramo svoje potencijale. Ti drugi (roditelji, država i dr.) računaju s pravom (ulagali su) na te potencijale i na pozitivne rezultate. A, nitko pametan ne može osporiti da drogiranje nije destrukcija, ili bolje reći autodestrukcija.

Ne vraćanje svojih dugova kršenje je elementarne pravde i ustaljenih normi. Ukratko rečeno; to je nemoralno, neodgovorno i egoistično. Novi modaliteti ponašanja i pozivanje na ljudska prava kad je to samo i isključivo egoizam – zabrinjavajući je odmak od tisućgodišnjih moralnih (i religijskih) odrednica. Ljudska prava najviši su doseg čovječanstva, ali u sebi imaju mnošto nedorečenih elemenata. Temelj, a to je pravda i odgovornost, mnogi tumače subjektivno, onako kako njima odgovara. Zbog toga bi ljudska prava trebalo učiti već u osnovnoj školi. Samo odgovorno dijete koje zna što smije činiti, a što ne smije – može postati stup budućeg društva. A, takvo dijete – neće „zapaliti joint u miru svoje sobe“.

Opatija, svibnja 2007. Saša Radović