Hrvatska protiv droge - droga.hr

Čitatelju je lako shvatiti da kriza američkog školstva može imati refleksije na HNOS (Hrvatski nacionalni obrazovni standard), ali je teže povezati američko škostvo sa suzbijanjem zloporabe droge u Hrvatskoj! Međutim, najbolja prevencija protiv droge je dobar odgoj, znanje i odgovornost. A, za to su odgovorna dva subjekta; dom i škola. Zato pročitajte ovaj zapis.

U previranju i traženju novih puteva obrazovanja u nas, čini se da nismo odabrali najbolje uzore. Veličanje američkog, pedagoškog modela pokazuje se promašajem. SAD je u školskom znanju matematike dugi niz godina držala primat, a danas je iznad dvadesetog mjesta (24.). Slično je i u poznavanju povijesti, zemljopisa i drugih predmeta. Ankete iskazuju da dobar dio učenika nema ni elementarno opće znanje. Disciplina u najvećem broju škola ispod je prihvatljivog nivoa. Ukratko, evidentna je kriza američkog školstva.

Alarmno zvono oglasilo se 2005. godine i američki pedagozi pokušavaju detektirati problem. Prva konstatacija koja je neosporna, slab je kontakt i suradnja roditelja i škole. Drugo; model liberalnog kućnog odgoja (začetnik, Jean Jacques Rousseau, 1712. – 1778.) pokazao se neadekvatnim za 21. stoljeće. Vrlo je vjerojatno da će sanacija krenuti upravo korekcijom tih segmenata i da će budući model obrazovanja imati znatno jaču svezu kuće i škole. Temeljna grješka u razvoju američkog pedagoškog tipa je u prepermisivnom odnosu u roditeljskom domu i stvaranju neodogovornih, mladih ljudi. Eskalacija potrošačkog imperativa, i slijedom toga cjelodnevni rad roditelja, uzrok su kupovanja dječje ljubavi novcem i popuštanjem. Roditelj nema vremena za dovoljno pažnje u odgoju i iskazivanju ljubavi, te ima stalan osjećaj krivnje zbog toga. Djeca rastu bez pedagoških granica o onome što se smije, a što se ne smije. Nisu uspostavljene ni obveze sukladne dobu djeteta, koje su prijeko potrebna komponenta odgoja. Eksponirani su i pretjerani elementi digniteta, krivo se tumače prava djeteta da ono smije sve i da mu ništa nije zabranjeno, a potpuno su izostavljena prava roditelja na egalitet. Česta je pojava da roditelj postaje inferiorna strana porodice i da je sve podređeno djetetovim željama koje se stalno uvečavaju. Kontakti doma i škole slabe, jer djeca ne žele da ih roditelji kontroliraju i upliću se u njihov „intimni“ život. Pedagoški teoretičari koji su dobrim dijelom krivi za neadekvatan pristup školskoj disciplini podržavajući permisivni model, temelje svoje studije na zastarjelim podacima iz prošlog i pretprošlog stoljeća. Sve do nedavno smatralo se da ljudski mozak sazrijeva već do 12. godine života, jer su istraživanja vršena na mrtvim ljudima, pa su saznanja bila nedostatna. Tek nakon usavršavanja aparata s magnetnom rezonancom (MRI) oko 2000. godine, moguće je bezopasno istraživanje živog mozga. Nedvojbeno je utvrđeno da predfrontalni korteks (direktor mozga – racionalno zaključivanje) sazrijeva tek nakon 25. godine i da mladi donose zaključke formirane u starom dijelu mozga (amigdala) iz centara emocija. Takvi zaključci nisu racionalni i imaju u sebi elemente rizika i emocija. Zbog toga roditelji i djeca ne mogu komunicirati na egalitetnoj ravnini i zaključci roditelja uvijek su racionalniji. Neosporno je da zbog toga treba mijenjati kriterije u smislu uspostave racionalnih granica ponašanja i odgovornosti. Mali broj pedagoških teoretičara prati ova saznanja i većina tvrdoglavo promiče zastarjeli permisivni model bez dovoljno inzistiranja na odgovornosti kod učenika. Rezultat ovog modela, nakon nekoliko desetljeća eskalacije permisivnog tipa odgoja pokazao se u Americi u pravom svjetlu. Odgovornost, bitna komponenta stvaranja kompletne osobe, zapostavljena je i minorizirana. Veliki dio američke mladeži napušta srednju školu, ali ne želi raditi, i vješa se na leđa roditelja do kasnih dvadesetih ili tridesetih godina života. Bez škole, zanimanja i samodiscipline, veliki broj mladih ljudi pada u kriminal. Čak 80 % američkih zatvorenika nema srednje obrazovanje. Statistike ukazuju da je mogućnost zatvora 8 puta veća ukoliko osoba nema završenu srednju školu. Budućnost svake zemlje, pa i bogate Amerike, s takvom mladeži ne može biti uspješna.

Jedna od najvećih zabluda (prisutna je i u našem pedagoškom lobiju) je da školski programi nisu dobri i da su zbog toga učenicima dosadni. Međutim, daleko je važnije da oni nauče učiti, a daleko je manje važno to što im neki dijelovi gradiva (na primjer; derivacije i integrali) nikada u životu neće trebati ili što su im dosadni. Učenje je između ostaloga – disciplina i vježbanje mozga, a samo disciplinirane osobe s uvježbanim mozgom postižu uspjeh. U našem vremenu, napredak tehnologije i znanja imperativno nameće učenje u cijelom radnom vijeku, i zato treba naučiti – učiti. Dobra paralela je u športu: jedan vrhunski boksač pretrči stotine i tisuće kilometara, a nije trkač. I njemu nije do trčanja – ali, mora vježbati tijelo i mora biti discipliniran da bi postigao uspjeh. U svakom slučaju školske programe treba osuvremenjivati, ali najvažnije je postići to da učenik uči i nauči (pa i pod pretpostavkom da mu to gradivo neće trebati), te da razvija odgovornost i disciplinu.

Obznana krize američkog školstva izradi konačne verzije HNOS-a (Hrvatski nacionalni obrazovni standard) može dobro doći zbog iskustva i inicirati novi smjer. U Hrvatskoj je odgoj također jedna od slabih točaka. Zbog popuštajućeg modela i kod nas se događa da je u svakoj novoj školskoj godini disciplina i odgovornost učenika sve slabija. Imperativ je promjena u ponašanju – uspostava autotitativnog (ne autoritarnog) modela odgoja s mnogo ljubavi i emocija – ali suprotno od neracionalnog, permisivnog tipa odgoja. Ukoliko naši teoretičari i tvorci novog školskog sustava u nas shvate da kućni odgoj mora biti sastavni element škole, te da roditelj mora aktivno sudjelovati u školskim aktivnostima, rezultati će biti dobri. Pri tomu neophodno je raditi na odgovornosti djeteta, uspostavom obveza sukladnih dobu i granica ponašanja. Ali, neophodno je i eliminirati čestu neobjektivnost roditelja koji bespogovorno podržavaju dijete i onda kad ono evidentno griješi. U takvim slučajevima rezultati su loši i suradnja roditelja i škole nije moguća.

Izuzetno je važno da se u HNOS ugrade nova znanstvena saznanja (posebice ona o istraživanjima mozga), ali isto tako je važno vraćanje nekih moralnih vertikala i tradicionalnih vrijednosti izgubljenih krajem prošlog stoljeća. Dom i obitelj moraju dobiti čvršći okvir u kojem svaka jedinka ima svoje zacrtano mjesto, obveze i prava. Škola mora dobiti mehanizme kojim može učinkovito suzbijati devijantne pojave pojedinih učenika koji maltretiraju svoje okružje i ometaju napredovanje razredne zajednice. Dom i škola u zajedničkom radu moraju stvarati odgovorne i obrazovane mlade ljude – samo tako možemo očekivati bolju budućnost. I na kraju, vratimo se na početak ovog zapisa, na svezu odgoja, obrazovanja i suzbijanja zloporabe droga. Nepobitna je istina da se obrazovan, mladi čovjek s razvijenom odgovornošću prema sebi i svom okružju – neće drogirati. To će činiti oni drugi, neodgovorni i nedisciplinirani, naučeni živjeti bez obveza, na tuđi račun.

Opatija, kolovoza 2006. Saša Radović