Hrvatska protiv droge - droga.hr

Dugoročne refleksije samoupravnog socijalizma na zloporabu droga nisu znanstveno istraženo područje. U SAD objavljeno je tek nekoliko članaka (W. Richmond) nakon rušenja Berlinskog zida o utjecaju socrealizma na novije naraštaje u svezi teme o drogama. U zemljama bivšeg Istočnog bloka, pa ni u zemljama bivše SFR Jugoslavije, nije objavljena ni jedna elaboracija o utjecaju promjene društvenih sistema iz devedesetih godina, na narko zbivanja. Iako su razlozi drogiranja mnogoznačni – neosporno je da je najveći razlog, nedostatak odgovornosti prema sebi i drugima. A, odgovornost je najsnažnija komponenta odgoja i stvara se (ili ne stvara!) od najranijeg djetinjstva pod jakim utjecajem društvenog sistema i okružja. Iz toga slijedi da su odgoj i droge u interakciji, odnosno da je drogiranje, dobrim dijelom funkcija odgoja. Odgovorno odgojeno dijete, i kasnije odgovorna osoba, rijetko će krenuti stazom droga. I obratno, neodgovoran adolescent najlakši je plijen dilera i narko mafije. Odgovornost je daleko jači fenomen nego što se to čini na prvi pogled. Direktno utječe, takoreći na sve elemente društva: na kulturu, proizvodnju, standard i dr. – pa i na drogiranje. Odgovornost se ne stvara u samo jednom naraštaju nego mnogo duže, mjereno desetljećima, pa i stoljećima. Dobar primjer je Japan. Nakon ujedinjenja Japana ratnom pobjedom Iaesu Tokugave 1603. godine slijedila su stoljeća vladavine dinastije Tokugava (period Jedo, sve do 1868. godine) u kojima su se nametnutom disciplinom odgajali mnogi naraštaji. Današnji japanski sociolozi tvrde da upravo tom periodu u kojem se razvila tradicija discipline i odgovornosti, može Japan zahvaliti svom razvoju i visokom standardu. Uostalom, sve razvijene zemlje (bez izuzetka) karakterizira visoka odgovornost i disciplina u radu. U našoj blizini uzori nam mogu biti, Austrija, Švicarska… Nema cigareta i nekoliko «kavica» u tijeku radnog vremena. U tim zemljama najučinkovitije je i suzbijanje zloporabe droga. A, neodgovornost ćemo redovito naći u nerazvijenom dijelu svijeta. Kako je u Hrvatskoj? Ne ćemo ići duboko u prošlost, raščlanit ćemo razdoblje od pet desetljeća socrealizma i godine tranzicije. Prije svega, važno je naglasiti da se ova kratka elaboracija odnosi na prosjek, na prosječnog bivšeg samoupravljača i na prosječnu obitelj. Izuzetaka je uvijek bilo i bit će, bilo je odgovornih i uspješnih ljudi i u komunizmu, i u svim sistemima. Ali, to su samo izuzetci. Za naraštaje nakon Drugog svjetskog rata shema je bila definirana. Titovi pioniri, po završetku zanata, škole ili fakulteta, bez problema zapošljavali su se i postajali samoupravljači. Slijedile su godine potpunog opuštanja. Bilo je sasvim svejedno hoće li njihovo poduzeće proizvoditi nešto ili neće, hoće li imati pozitivne bilance ili ne. O tome je brigu vodio Komitet. Droga je bilo, ali malo – a i o tome je brigu vodio Komitet. Samoupravljač je mogao raditi ili ne raditi, važno je bilo samo doći na posao. Ukoliko je bilo nekih liderskih ambicija, put je također bio definiran, trebalo se upisati u Partiju. Za visoke dosege trebalo je završiti Kumrovačku političku školu. Uz sletove, ljetne radne akcije i glamurozne dočeke štafete, nakon izvjesnog broja godina rada (ili nerada) samoupravljač dobiva stan. Odgovornost i disciplina istopili su se i nestali, jer te kategorije nikome nisu ni bile potrebne. Samoupravljač mirno čeka mirovinu. Godine tranzicije iz temelja mijenjaju stanje. Novi naraštaji završavaju obrtničke ili ine škole i fakultete. A, zatim su gurnuti na vjetrometinu, na tržište radne snage! Nespremni! Nema Komiteta, nema stana, ne može se ne raditi, poslodavatelj neradnicima daje otkaz. I oni mladi, tamo u razvijenim zemljama, gurnuti su na vjetrometinu, na tržište radne snage. Ali, spremni! Pred njima je otvoren svijet, drže ga čvrsto u ruci. Njihovi roditelji svojim primjerom učili su ih što i kako treba raditi. I kako biti odgovorni sami prema sebi i drugima. Spremni za život, mladi ambiciozni ljudi, otvorit će sami sebi radno mjesto ako ga nema na tržištu radne snage. Prosječan hrvatski roditelj, bivši samoupravljač, bez razvijene odgovornosti i samodiscipline, jedva sastavlja kraj s krajem. Svoje dijete odgaja također bez odgovornosti. Ne postavlja mu nikakve granice ponašanja ni nužne obveze i ono ne zna što se smije, a što se ne smije. Dijete izrasta u malog diktatora koji sve više uvećava zahtjeve i želje. Roditelji se zadužuju da svom tinejdžeru plate vozački ispit, a zatim mu još kupuju i automobil. Prosječno dijete bivšeg samoupravljača, sada već odrasla osoba, naviklo je na vlastiti automobil, skupu odjeću, cigarete, čašicu na šanku kafića, noći provedene na partyju uz ecstasy i speed. Ako roditelji bolje stoje, bit će i skupog kokaina. Treće desetljeće života vrijeme je traženja posla. Ali, uvjet je visok osobni dohodak i malo rada. Godine prolaze, posla nema. Nitko neće na teren izvan svoga grada, na gradilišta, nitko ne želi kopati kanale… Ostaje bezbrižan popodnevni kafić, opojne noći uz obvezne plesne i ine droge i mamurni, jutarnji povratak. Dok roditelji traju… Pogubni korijeni socrealizma još su duboko usađeni u našu svakodnevicu. Odrasli potomci bivših samoupravljača, s nerazvijenom odgovornošću prema sebi i okružju, bez dovoljne samodiscipline, stalno nešto traže i zahtijevaju. Navikli od roditelja da se sve može postići (egzistencija, stan, mirovina…) bez mnogo znoja, traže dobro plaćena radna mjesta, stanove… Nadaju se da će im to Netko dati, neka država, predsjednik, premijer, županija, grad, općina… I čekaju po zadimljenim kafićima da nešto padne s neba. Ne shvaćaju da je u njihovim rukama sve, baš sve, da su oni država i da im nitko ne treba nešto davati, jer sve mogu sami. Ali, uvjet je odgovornost, disciplina, rad. Bez droge! U socrealizmu je bilo manje droge, ali je taj sistem stvorio nešto slično tempiranoj bombi, ostavio je iza sebe poorana i dobro pognojena plodna polja za narko mafiju. Hrvatska ima danas 1.500.000 pušača, 250.000 alkoholičara i 100.000 narkomana. Samo od duhana umire godišnje 12.000 do 14.000 hrvatskih građana. Te šture, ali opasne brojke rastu iz dana u dan. Tko je kriv? Država, jer država to smo svi mi. Ali, naročito krivi su roditelji i učitelji, jer ne proizvode odgovornost i disciplinu, najučinkovitije mehanizme obrane od droge. Djeca su najmanje kriva, zapravo uopće nisu kriva. S.R.